Ne mogu prestati razmišljati što bi da mi sada odjednom Sebastiana netko uzme i kaže “tvoj je 88 sati mjesečno”. Pa kakvih 88sati? Niti jednom roditelju #88satinijedovoljno . Nikad nije bilo niti će ikada biti…ali kada si jednom doveden pred takav gotov čin, što ti preostaje? Poslušno klimati glavom i izvršiti sudsku odluku dok se svaki atom tvog tijela bori sam sa sobom…duša ti umire i nečujno vrištiš iz sveg glasa sa osmijehom na licu da to biće koje si 7,5g odgajala što bezbolnije prihvati nametnutu odluku…izvršiti odluku moraš, izbora nemaš i odlučiš da nastavljaš borbu svim snagama…ali što kada je to borba sa vjetrenjačama? Što kada je onaj protiv kojeg se boriš toliko umrežen i ima sredstva i poznanstva da te pokopa iz čiste zlobe, zavisti, ljubomore? Što kada živiš u državi gdje zakon nije za sve isti, kada živiš u državi gdje su novac i poznanstva jača od pisanog zakona i glasa djeteta koje je dovoljno staro i svjesno da zna što želi? Što kada se možeš samo nadati da će doći vrijeme promjena?
Sretnica sam kojoj se to nije dogodilo, a ipak od same pomisli na to ne mogu disati. Doslovno. Već danima imam osjećaj da mi netko sjedi na prsima i krade mi dah…sama pomisao da ova sudbina može zadesiti bilo koga od nas boli, guši, ubija…jer, realno, bilo kome od nas se može dogoditi ovo o čemu pišu svi mediji..raspadali su se i (naizgled) najsretniji brakovi, borili su se na sudovima i najsloženiji supružnici…jednog dana mi možemo biti “slučaj Severina”. Zapravo, već postoji puno ovakvih slučajeva, ali eto akteri nisu javne ličnosti pa se o tom ne piše/ne priča/ne čuje/zataškava…
Ovaj put su akteri javne ličnosti. Ovaj put zvone svi alarmi. Na nama je hoćemo li biti dio alarma i biti glasni dok se nešto ne promijeni ili ćemo (što je običaj ovog naroda) samo “prosipati pamet”. Neki komentari (mahom žena koje su i same majke) na aktualni slučaj mi izazivaju mučninu i mislim se u kakvom mi to društvu živimo?
Treba li kastrirati sve pjevače/sportaše/glumce/javne ličnosti/ljude koji imaju karijere jer zbog opisa posla ne zaslužuju biti roditelji? Tko smo mi da sudimo, da odlučujemo tko je “pogodan” roditelj, a tko ne? Ako ćemo gledati tako dolazim do pitanja: Jesam li ja pogodna majka? Moje dijete je u cjelodnevnom programu. Nakon što dođe iz škole vidi me najčešće kratko jer imam snimanja, vikendima radim…posao mi je takav da nemam radno vrijeme. Neki roditelji rade više poslova kako bi prehranili obitelj i zbog toga djecu gotovo i ne vide…tko je danas “pogodan” roditelj? Svi mi imamo grijeha, mana, oštećenja. NITKO nije savršen.
Sagledajmo ovu priču bez imena i spola. Jedan roditelj ima puno skrbništvo. Odgaja sretno i veselo dijete (pogledajte mu oči na fotografijama kada gleda majku.Dječje oči ne lažu i ne mogu sakriti osjećaje). Nakon 7,5g sud tom roditelju uzima skrbništvo i dodjeljuje 88sati mjesečno. Ne podijeljeno skrbništvo, nego manje što dodijeli nekim roditeljima koji se tim nazivom ne bi smjeli niti zvati(jer nažalost i takvi postoje;npr. zlostavljači)! Kako je to moguće? Kako je moguće da roditelj radi sve za dobrobit djeteta i spadne na 88sati mjesečno? Gleda li se tu dobrobit djeteta ili se samo zadovoljavaju nečiji hirevi da se nekome napakosti?
Nisam stručnjak. Ne poznajem dovoljno ni pravo ni psihologiju, ali mi moj majčinski razum i logika kažu da je ovom djetetu nanesena velika šteta. Da, dijete treba oba roditelja (osim ako jedan roditelj nije iz one skupine ljudi koja se roditeljem ne bi smjela zvati). Oba roditelja trebaju ravnopravno sudjelovati u životu djeteta. Mislim da se svi u tome slažemo. I prije nego mi kažete:”zar i ovaj otac ne zaslužuje više od 88sati?” pročitajte objave majki na društvenim mrežama. Na šta se najviše žale? Na muževe. Na očeve svoje djece koji ne pomažu u kućanstvu, koji nisu previše angažirani oko djece, koji ne mijenjaju pelene, ne idu na roditeljske sastanke u vrtić/školu i ne daju lijekove kada su djeca bolesna. Majke koje ne mogu ostaviti djecu sa očevima jer “kako će on njih čuvati, njemu je to teško”. Naša država je puna majki koje su i majke i očevi svojoj djeci (i moja mama je meni bila dvostruki roditelj, znam šta pričam). Možda ste i vi same jedna od tih žena sa takvim supružnikom. Ne osuđujem vas. Uistinu nisam. Vaš život, vaš izbor.
Moram vas samo pitati par pitanja. Da dođe do rastave braka, koliko bi sati mjesečno djecu dali suprugu? Bi li vas zadovoljila odluka da potpuno skrbništvo dobije vaš supružnik? Bi li vama bilo dovoljno 88sati mjesečno? Bi li se mogli pomiriti sa nečijom odlukom da ne možete odlučivati o liječenju svojeg djeteta koje ste nosile 9mjeseci ispod srca? Bi li se mogle pomiriti sa odlukom da ne možete dijete vidjeti kad god želite?
Znate, postoje i savršeni razvodi. Razvodi u kojima se roditelji dogovore i, iako ne funkcioniraju kao partneri, savršeno funkcioniraju kao roditelji svojoj djeci. Ali postoje i ovako mučni razvodi u kojima se ne gleda dobrobit djeteta, u kojima jedan roditelj udara drugog gdje ga najviše boli i dira ono što mu je najsvetije- dijete. Nebitno majka ili otac, jer znam slučajeve za oba primjera..i gdje su se majke inatile i osvećivale preko djece, a i očeve koji su majkama pakostili i uzimali skrbništvo samo zato što su mogli. Surova realnost. Realnost u kojoj bi sud trebao stati na stranu djeteta, biti objektivan, zaštiti ga. Ali mi živimo tamo gdje je moć jača od zakona i to je problem. Gdje su oni koji bi trebali štiti dijete?
Upaljeni su svi alarmi. Još uvijek stvaraju buku. Budimo dio tih alarma i sudjelujmo u promjenama. Budimo Sancho Panza svim Don Quijote roditeljima i pomozimo im da pobjede vjetrenjače.
