Moje pakiranje je uvijek izgledalo otprilike ovako: ponesem više manje cijeli ormar sebi i mužu i znam da ništa nisam zaboravila. Prtljažnik je bio uvijek pun. Onda se rodio Sebastian. Na putovanja je trebalo nositi i putni krevetić i kolica (koja su ogromna i zauzmu gotovo cijeli prtljažnik-a mi uvijek imamo karavana) Tada sam postajala racionalnija… Spakirala bih Sebastianu gotovo cijeli ormar, a meni i mužu ono što mislim da bi mogli nositi (naravno da bi se na odredištu uvijek sjetila nečeg što nisam ponijela i onda bi lupala glavom jer želim baš tu haljinu/cipele/maramu…) A onda je na svijet došla i Eli. Još jedan kofer koji treba nositi…e pa…
