majčinstvo

Kako sam hobi pretvorila u posao

Sve je počelo davno. Ne znam ni sama točno kad. Još u osnovnoj školi sam voljela “škljocati” fotoaparatom (tada su još bili oni na filmove i da, toliko sam stara). Ali i onda je to bilo smišljeno snimanje, kadriranje i trud da fotografija bude što ljepša. Nisam kao moj brat koji je od Splita do Plitvičkih jezera potrošio cijeli film od 36 snimaka, a 36 snimaka je tada bilo puuuno😂. Pažljivo se biralo što i kada snimiti, jer nije bilo mogućnosti brisanja.

Dugo smo imali taj fotoaparat. Digitalni su se već naveliko koristili, ali mi smo bili “stara škola”. Ne jer smo htjeli, nego jer mama i tata nisu imali novaca da kupe digitalni… Zato sam, kad god sam mogla, koristila priliku i uzimala od prijateljica, rođaka ili nekih bliskih ljudi njihove “digitalce” i snimala prirodu, događaje, sve što me okružuje, ali uvijek ljude najviše.

Moj prvi digitalni fotoaparat mi je kupio moj muž (tada smo još uvijek bili momak i cura) ❤️ kao rođendanski poklon. Mojoj sreći nije bilo kraja. Svugdje sam ga nosila sa sobom. Godinama smo se družili. Ja i moj “idiot”. Bio je uz mene na svim putovanjima i izletima, u posebnim i ne posebnim prigodama, zabilježio je i Sebastianovu prvu godinu života.

U međuvremenu sam se udala i dobila dijete. Dijete koje sam snimala svakodnevno. Dijete zbog kojeg je ljubav prema fotografiji dobila novu definiciju. Željela sam zabilježiti svaki dio njegovog odrastanja. Gledala sam webinare na raznim stranicama kako bih što bolje snimila fotografiju, provodila sate na youtube gledajući videa kako ostvariti ono što želim, pridružila se raznim grupama na društvenim mrežama… Danas kada gledam te fotografije vidim tooooliko grešaka, ali ipak su mi drage i stoje uokvirene na zidu ili spremljene u albume.

Onda, jednog dana, “idiot” je prestao raditi. Jadan odradio je svoje, a moj muž je došao sa idejom da kupimo “mrcinu” iliti DSLR. Danima sam gledala recenzije, vagala i pitala neke fotografe za mišljenje, tražila pomoć onih koji imaju iskustva…i odluka je pala. NIKON! 

Prvo sam gnjavila svoje dijete, a onda i djecu svih prijatelja, rođaka, kumova… Njihove fotografije su na društvenim mrežama vidjeli njihovi prijatelji, pa prijatelji prijatelja prijatelja…i tako se krug ljudi širio. Ubrzo su počeli i prvi upiti, prva plaćena snimanja. Nekoliko godina sam radila paralelno kao tajnica u firmi i fotografirala. Balansirala između obitelji, 2 posla i svih ostalih obaveza…i tako sve dok nisam rodila Eli.

U firmi sam bila na porodiljnom, ali sam se fotografiji vratila kada je Eli imala 1,5mj. Radila sam puno manje, usporenije, ali sam radila. Kako je vrijeme prolazilo i bližio se trenutak da se trebam vratiti i uredskom poslu znala sam da moram donijeti odluku. Dvoje djece i dva posla (uz sve ostale obaveze i projekte koje imam u glavi) ne idu zajedno. Jedan posao je morao otpasti i izabrala sam da to bude ured, da napokon moj hobi i honorarni posao bude moj “pravi” posao.

Od kupovine moje prve “mrcine” je prošlo skoro 7 godina, a nešto više od 2godine mi je fotografija jedini posao. Uživam u kreiranju uspomena za druge. Još uvijek ne radim “punom parom” jer Eli ne ide u jaslice, ali iduće godine kreće u vrtić i imam velike planove 💪🏻

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.